Postoji širok izbor PVC stabilizatora, tipično klasificiranih prema njihovom kemijskom sastavu i primarnim sastojcima; uobičajeni tipovi uključuju stabilizatore-na bazi olova, metalne sapune, organokositrene stabilizatore, kompozitne stabilizatore kalcij-cinka i stabilizatore rijetkih{2}}zemlja. Stabilizatori-na bazi olova-kao što su trobazični olovni sulfat i dvobazični olovni fosfit-nude izvrsnu toplinsku stabilnost i dugoročne-učinke stabilizacije, a kroz povijest su bili široko korišteni u proizvodima kao što su PVC cijevi, kabeli i profili. Međutim, zbog ekoloških i zdravstvenih rizika povezanih s olovom i njegovim spojevima, njihova je uporaba postala sve ograničenija kako su ekološki propisi i standardi sigurnosti proizvoda pooštreni. Metalni stabilizatori sapuna prvenstveno uključuju kalcijev stearat, cinkov stearat i barijev stearat; oni se obično koriste u kombinaciji, jer sinergijski učinci između različitih metalnih sapuna mogu poboljšati toplinsku stabilnost PVC-a.
Organokositreni stabilizatori su organski spojevi-koji sadrže kositar, poznati po svojoj vrhunskoj toplinskoj stabilnosti i prozirnosti, što ih čini posebno prikladnima za prozirne PVC proizvode. Tijekom obrade PVC-a, oni učinkovito sprječavaju toplinsku degradaciju i minimiziraju promjenu boje, što dovodi do njihove česte upotrebe u prozirnim listovima, filmovima i drugim PVC proizvodima visoke-prozirnosti. Kalcij-cink kompozitni stabilizatori danas predstavljaju jedan od najčešćih stabilizirajućih sustava-bez olova; primarno se temelje na solima kalcija i cinka, a ovisno o specifičnoj primjeni dodaju se pomoćni stabilizatori, antioksidansi i lubrikanti. U usporedbi s tradicionalnim stabilizatorima-na bazi olova, kompoziti kalcij-cinka nude bolju ekološku učinkovitost i sve se više koriste u PVC cijevima, profilima, žicama i kabelima te fleksibilnim PVC proizvodima.
Stabilizatori rijetkih{0}}zemlja posljednjih su godina privukli značajnu pozornost; prvenstveno funkcioniraju interakcijom s aktivnim vrstama koje nastaju tijekom toplinske razgradnje PVC-a, čime se odgađa razgradnja materijala. Uz gore navedene glavne kategorije, praktična proizvodnja također koristi organske pomoćne stabilizatore, epoksidirane spojeve i razne kompozitne stabilizirajuće sustave. Budući da različiti stabilizatori nude različite prednosti u pogledu početne boje, dugoročne-termalne stabilnosti, prozirnosti, otpornosti na vremenske uvjete i karakteristika obrade, formulacije se rijetko oslanjaju na jedan stabilizator; umjesto toga, koriste kombinacije prilagođene specifičnoj vrsti PVC smole, temperaturu obrade, namjeravanu primjenu i zahtjeve okoliša. Odgovarajućim odabirom i podešavanjem sustava stabilizatora moguće je produžiti radni vijek i stabilnost konačnog proizvoda uz zadržavanje performansi obrade PVC-a.

